Sonja Kalajić: Stvaralački žar, uprkos svemu

Sonja Kalajić, foto Dragana Draganović

Sonja Kalajić, foto Dragana Draganović

Većina je poznaje kao jedinu sviračicu kod nas na neobičnom instrumentu – testeri –koju je učila od vodećeg majstora Rodriga Gere, ali ova umetnica zapravo poseduje daleko značajnije talente koje iskazuje kroz sviranje na violini, komponovanje, aranžiranje pa i svojim ulogama u pozorištu i na filmu. Jedna je od retkih umetnika tog kalibra koji su ostali da deluju u našoj zemlji i koja uprkos brojnim otežavajućim okolnostima uspeva da sačuva svoju stvaralačku vatru i ostavlja upečatljiv trag. SONJA KALAJIĆ gost je Avant art magazina i sa nama deli svoj neugasivi stvaralački žar. 

(Tekst obiluje linkovima na kojima možete dodatno da uživate u stvaralaštvu Sonje Kalajić i raznovrsnom opusu koji ona nesebično deli sa publikom, pa vas ujedno pozivamo da ih otkrijete)

Pregledajući muzička dešavanja u Srbiji poslednjih godina, veoma često nailazimo i na Vaše ime, ipak, najvećim delom širom Srbije a ređe u Vašem rodnom gradu, Beogradu. Da li za to postoji neki poseban razlog?

– Da, postoje suštinski dva razloga. Jedan je vezan za moj lični stav, a drugi je, pak, rezultat kulturne politike same države. Naime, moj ostanak u Srbiji pre svega je vezan za želju da u granicama svojih sposobnosti podržim opstanak, i ako je moguće, razvoj muzičke kulture u zemlji. Priznaćete da kada je o tome reč, Beograd u najmanjem ima potrebe za tim, kako zbog brojnosti ustanova koje se bave tim domenom, tako i zbog kulturne politike koja najznačajnija muzička dešavanja i dalje podaruje prestonici. S druge strane, zbog izuzetne bure dešavanja u Beogradu koja najčešće i nisu vezana za samu kulturu, čak i neki svetski biseri umetnosti ostaju bez valjane publike i medijske pažnje. Ne tako retko odvajaju se i sredstva u visini cene jednog stana za jednovečernji koncert nekog muzičkog velikana koji poseti nekoliko stotina ljudi, dok paralelno, na drugom kraju Srbije, imate ljude i decu koji u životu nisu uživo čuli izvođenja abecede klasične muzike – poput dela Baha, Betovena, Mocarta, Čajkovskog itd. Stoga nastupe u drugim gradovima i manjim sredinama vidim kao uštedu svog „misionarskog“ vremena i kao priliku da onima kojima je kultura potrebnija podarim više.

Sonja Kalajić, foto Dragana Draganović

Sonja Kalajić, foto Dragana Draganović

Takav pristup koncertnoj aktivnosti traži i odgovarajuće muzičare sa kojima možete da sarađujete i koji dele isti ili sličan stav. Da li ih nalazite sa lakoćom ili ne?

– Ne mogu se pohvaliti time da sam adekvatne saradnike sa lakoćom nalazila, ali situacija je po tom pitanju od pre dve godine znatno bolja. Naime, sa violiskinjom Aleksandrom Kurilić, uspešno sarađujem već dve godine u okviru našeg dua So Cookie, što je dug period, s obzirom na to da sve manje prosečno traje srpski umetnički entuzijazam. Naš rad je na neki način i krunisan ove godine podrškom Sekretarijata za kulturu grada Beograda. Naime, na konkursu za projekte su nam odobrena sredstva za pet koncerata na području beogradskih opština. Pored tih koncerata, i dalje nastupamo van Beograda, a u nekim mestima i premijerno: u Rumi 29. novembra (Kulturni centar), Subotici 22. decembra (Gradska kuća) Kuli 29. decembra (Sport Stars kafe) itd.
Takođe, pre dve godine sam započela saradnju sa klarinetistom Darkom Armenskim, koji me je do te mere šarmirao svojim talentima, da sam se za njega verila. Takođe je multiinstrumentalista tako da zajedno možemo da kreiramo obilat spektar zvučnih zagrljaja; on uz pomoć klarineta, bas klarineta, saksofona, kavala, đembeta i gajda, a ja uz pomoć violine, testere, kastanjeta i mandoline. Pored toga što nastupamo zajedno u triju  SENSARTIKA koji je trenutno u fazi završetka svog novog albuma, početkom godine smo nastupali i kao duo sa koncertima pod nazivom Vitamin B okupljajući dela kompozitora čija imena počinju na slovo B, a i snimali muziku Irine Dečermić za seriju Koreni koja se trenutno emituje na RTS. Darko i ja smo ove godine snimili i spotove za tri numere (Baha, Bramsa i Betovena) iz našeg repertoara u okviru Vitamina B koje će uskoro biti emitovane na RTS Muzika.

Nakon serije koncerata sa Darkom Armenskim, dobili ste u maju tešku povredu tetive ramena. Kako ste se izborili sa time i kako je to uticalo na Vaš dalji rad?

– Neću lagati ako Vam kažem da su me dijagnoze i predviđanja nekih fizijatara na smrt preplašile. Bila sam veoma potištena, jer sam odviše vezana za sviranje i teško mi je bilo da zamislim da više nikad neću moći da sviram. Ipak, na sreću, posle dužeg traganja za rešenjem, došla sam u ruke pravih ljudi i ovom prilikom želim da duboko zahvalim tarapeutima iz centra Master Physical – Veljku Nikoliću i Mladenu Popoviću. Takođe i mojoj sestri Saši Nikolić, majci Vesni Vujici, zetu Stevanu Mihailoviću i njegovom kumu Veljku Nikoliću koji su me uputili na pravo mesto i koji su stali uz mene kada mi je bilo najpotrebnije.

Poslužila sam se starim alhemijskim receptom da svaku nemilu situaciju za jedan segment našeg života preinačimo u prednost za neki drugi. S obzirom na to da prvih mesec dana nisam mogla desnom rukom ništa da radim, videla sam to kao priliku da se ponovo vratim komponovanju koje sam s pravom ili bez prava dosta zapostavila zbog intenzivnih nastupa. U tom kratkom periodu, napisah levom rukom Četiri tanga za violinu i klarinet i još Četiri aranžmana postojećih tanga za ova dva instrumenta. Od nedavno, note ovih kompozicija objavljujem na sajtu Free Scores u intervalima od nedelju dana. Redakciju klarinetske deonice je na moju veliku radost uradio moj Darko Armenski, na čemu sam mu veoma zahvalna.

Trio SENSARTIKA, foto Dragana Draganović

Trio SENSARTIKA, foto Dragana Draganović

Ali to nije kraj, nedugo zatim, u julu ste započeli snimanje filma „Josip Slavenski“ za RTS. Kako je došlo do poziva za ulogu majke Josipa Slavenskog i kakav je to bio izazov za Vas?

– Nakon filma Legenda o Grlici 2016. posvećenom Stevanu Hristiću u kom sam imala epizodnu ulogu Julijane, Hristićeve prababe, snimateljska ekipa – zadovoljna mojim učinkom – odlučila se da mi ovog puta podari daleko značajniju ulogu u novom filmu. Majka Josipa Slavenskog je biografski, a i na osnovi scenarija, emotivno najznačajniji ženski lik za život i delo Josipa Slavenskog, što je za mene predstavljalo posebnu čast da sam imala priliku da ga tumačim. Reditelj i scenarista Ilija Gajica i urednica Ana Pavlović su bili veoma zadovoljni mojim učinkom i ovog puta, što je za mene iskreno najveća satisfakcija, s obzirom na to da su imali toliko poverenja u mene i da je veoma malo onih koji će vam dati priliku da se pokažete na terenu koji i sami malo poznajete. Najveći izazov je za mene bilo prikazati transformaciju raspoloženja od radosne mlade žene u svojim tridesetim, do razočarane i umorne majke u poznim pedesetim.

Kada film možemo da očekujemo na malim ekranima i da li postoji još nešto po čemu ćete ovaj film posebno pamtiti?

– Film bi trebalo da bude prikazan do proleća. Pošto je reč o muzičko-biografsko-avanturističkoj maštariji u filmskom obliku, dosta vremena će biti potrebno da se završi ceo postprodukcijski rad koji uključuje i animaciju kao i arhivske snimke. A ono po čemu ću najviše ovaj film pamtiti je sam proces rada u kome sam kao nikada ranije imala osećaj prisustva nadrealnog. Usred leta gde se na svaka dva dana smenjuju kiša i sunce, gde svi učesnici – od reditelja do fizičkih radnika – ulažu napore preko onoga za šta su plaćeni, u zemlji u kojoj većina ljudi zna za bar nekoliko pesama nekog Ace, Mace, Cece i Jece ali ne zna ko je Ljubica Marić, Stevan Hristić a kamoli Josip Slavenski, nakon tri već urađena filma u uslovima koji su pre za spravljanje kakvih dobrih reklama nego igrano-dokumentarnog filma, jedna ekipa sjajnih ljudi na čijim licima se ukazivao kao u kakvom priviđanju, osmeh neke davnoizgubljene radosti i sreće, i dalje ima snage, i dalje stvara i nema nameru da odustaje.

Sa koncerta u Skoplju, foto arhiva S. Kalajić

Sa koncerta u Skoplju, foto arhiva S. Kalajić

Nakon solističkih nastupa uz pratnju simfonijskog orkestra RTS i orkestra „Makris“ prethodnih godina, ove godine ste imali priliku da nastupate kao solista uz pratnju gudačkog orkestra ARKO u Skoplju. Kakvi su vaši utisci sa tog koncerta i da li je situacija u Skoplju drugačija kad je reč o statusu umetničke muzike?

– Koncert je za mene bio jedno očaravajuće iskustvo iz niza razloga. To je bio moj prvi nastup sa Darkom uz pratnju orkestra i moje prvo predstavljanje publici Skoplja. Pre toga nastupala sam samo u Kumanovu u okviru kvinteta Quintecho. Koncert je održan na poziv dirigenta i violiniste Erhana Šukria koji godinama vodi gudački orkestar Arko sa kojim svake godine održava male koncertne spektakle. Ovog puta je tematika koncerta bila filmska muzika, te je Darkov i moj multiinstrumentalijski dar imao dovoljno povoda da bude uključen u ceo projekat. Erhan je pozvao i svetske bolivudske zvezde – Sai Šravanama i Anđanu Rađagopalan sa kojima je bilo odista zanimljivo sarađivati i družiti se, s obzirom na neizmerno iskustvo koje poseduju, svako u svom domenu, kao i na udaljenost kulture kojoj pripadaju. Koncert je imao izuzetno lep program, divnu svetlosnu scenografiju, ozvučenje i veliku posećenost. U pogledu statusa umetničke muzike u Skoplju, na žalost, mislim da situacija nije nimalo bolja od naše, barem na osnovu onoga što sam imala prilike da saznam. A entuzijastu u svetu muzike kao što je Erhan Šukri, zaista nikad do sada nisam upoznala. Njegova posvećenost je svima nama davala vetar u leđa i osećanje da radimo najbolju stvar, na pravom mestu u pravo vreme.

Ove godine su izašla i dva nova albuma Lady’s touch Emotions Milana Petrovića na kojima ste imali učešče. Kako izgleda saradnja sa muzičarima iz sfere džeza i šta Vas je na to navelo?

– Ja sam u principu veoma otvorena za saradnju sa muzičarima koji žele da nešto zajedno kreiramo, samo pod uslovom da njihova muzika ima nešto što zavređuje moju pažnju i da ta muzika ne pripada onoj vrsti u kojoj se Muze siluju već miluju. Takva je i muzika Milana Petrovića, koji pored toga što je veliki profesionalac, stalno radi na unapređenju svojih mogućnosti i proširivanju palete svojih izražajnih moći. Album Lady’s touch je po mnogo čemu istup iz onog kako Milana od ranije znamo. Ima dosta krajnje klasičarskih rešenja, meditativnog, filmskog pa i radiofonskog zvuka, i imala sam nedvosmislen utisak da mi kao izvođaču tu mesto pripada. Numere za album Emotions u kojima sam učestvovala su više neka vrsta istupa u eksperimentalno i ekspresionističko, ali toliko posebne i drugačije od svega što sam u životu od muzike čula, da se čak ne bih usudila da ih kategorišem nekim stilom ili žanrom. Saradnja sa Milanom Petrovićem traje već četiri godine i pretvorila se i u lepo prijateljstvo. Ono što je mene kod njega kao i njegovog kvarteta najviše privuklo je skladnost, doslednost i inventivnost. Paradoksalno, danas i mnogi džezeri, pa i rokeri koji su nekada bili deo main streem-a, pripadaju tzv. „nekomercijalnoj“ struji i trpe one iste posledice koje ugrožavaju opstanak akademskih muzičara kao i čuvara izvornog folklornog zvuka. Sve češće ukrštanje ovih ugroženih vrsta u biosferi kiča i šunda možda predstavlja jedan od načina da se, ako ništa, barem skrene pažnja javnosti sa sigurnog ponora i pokaže put ka nečemu lepšem i boljem u nadi da će se poneki ljudski um trgnuti iz samoubilačkih košmara pseudokulture.

Kakvi su Vaši planovi dalje na tom i drugim poljima?

– Nedavno sam snimala muziku za album gitarskog dua „Skica“ koji nosi divan simboličan naziv Bez sujete. Reč je o autorskoj muzici Nikole Stakića i Nemanje Kanačkog koja je najviše naklonjena imaginarnom srpskom folkloru. Album bi trebalo da bude objavljen naredne godine, a za jednu od numera koje sam snimala – Put za Solun – koja je posvećena srpskim vojnicima Prvog svetskog rata – bi uskoro trebalo da se izradi spot. Veoma sam dirnuta i nadahnuta radom ovog dua, koji je na žalost kao i većina naših najboljih muzičkih stvaralaca, skrajnut sa muzičke mape Srbije zbog naopakog sistema – liberal kapitalizma – u kome opstaju i uspevaju gotovo isključivo oni koji podilaze logici „većinskog ukusa“.

U tom pogledu, simanje muzike danas je od izuzetne važnosti za one kojima današnja situacija u zemlji ne ide na ruku, a koji će sigurna sam naći svoju publiku kada svoje snimke učine dostupnim za ceo svet i za sva buduća vremena.

Do kraja godine završavam i CD Fauna sacra sa svojim triom SENSARTIKA gde pored mene nastupaju Darko Armenski na klarinetu, bas klarinetu, saksofonu, gajdama i djembetu i Miloš Marić gitarista. Na albumu imamo i goste – Jelenu Španović Šarenac flautiskinju i Kristinu Ivanković violončeliskinju a sva muzika koju snimamo je posvećena životinjama i okuplja pretežno autore klasične muzike, potom, nešto malo folklora i regtajma. Ideja je da CD ima i svoj ekološki doprinos tako što bi se njegovom kupovinom odredjeni novac upućivao na neki od fondova za zaštitu divljih i ugroženih životinja.

U pogledu ostalih planova, sigurno ću se više u narednom periodu baviti komponovanjem nego ranije, jer osećam da je sad za to došlo pravo vreme. Ipak nastaviću sa nastupima u okviru kamernih sastava, a imam i pozive za neke drugačije sviračke izazove o kojima ću govoriti možda nekom narednom prilikom, kada se oni i realizuju. Ako budete za novogodišnje praznike kraj televizora, možete gledati nastup SENSARTIKE u „Šarenici“ na RTS. Nastupaćemo sa našim novim mladim i talentovanim gitaristom Aleksandrom Antićem sa kojim planiramo i neke nove muzičke projekte i snimanja.

S.Spasić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.