Aleksandar Tomašević  ili Besmrtnost simbola

Aleksandar Tomašević, Mrtva priroda sa grožđem, 1958, Foto: Prodajna galerija Beograd

Aleksandar Tomašević, Mrtva priroda sa grožđem, 1958, Foto: Prodajna galerija Beograd

Povodom izložbe „Aleksandar Tomašević – Nezavršni simboli iz ateljea na Kosančićevom vencu“ Izložba je otvorena u Prodajnoj galeriji Beograd, 28. septembra 2017, a autor izložbe i teksta u katalogu je Ljubica Miljković.

„Poklonik čistote, veliki tražilac tišine, Aleksandar Tomašević veruje u apsolutne skladove, u njihovu mogućnost i gostoprimljivost“ – zapisao je 1968. godine Radomir Konstantinović. Te godine, u vreme uzburkanih junskih dana studentskih protesta, profesor i umetnik Aleksandar Tomašević, iznenada je umro 19. juna 1968, u svojoj 47. godini. Pao je na stepeništu Kosančićevog venca 19, u Kući slikara u kojoj su on i njegova supruga Gordana živeli i stvarali. Izliv krvi ostavio je mnogo nedorečenog. Nije umetnik i profesor Aleksandar Tomašević dočekao razrešenje studentskog protesta, a izgarao je u podršci studentima. Nije dočekao ni veliku izložbu 24. juna 1968, koja je uprkos svemu, otvorena. Nije video ni katalog koji je sa radošću iščekivao.

Detalj iz ateljea Aleksandra Tomaševića, Kosančićev venac 19

Detalj iz ateljea Aleksandra Tomaševića, Kosančićev venac 19

Kuća slikara na Kosančićevom vencu 19, jedino takvo mesto u Srbiji, postala je „umetnička kuća“ odmah posle Drugog svetskog rata i to je ostala do danas. Kada bi kuća pričala – u njoj bismo dobili istoriju srpske likovne umetnosti poslednjih 70 godina, ali i sliku jednog drugačijeg života, u skučenim sobama u kojima je vrcalo od ideja, kreativnosti, jedinstvenih ljudi i autentičnih priča. Svi koji su ovu kuću naseljavali smatrali su je velikom privilegijom, iako su možda neke druge kuće i zgrade koje su posle rata nicale, u sebi krile i uslovnije, i čistije i modernije prostore namenjene umetnicima. Kuća na Kosančićevom vencu imala je uvek posebnu magiju i u njoj je uvek bilo živo. I ko ovde nije imao atelje često je dolazio kod nekoga ko je tu boravio. Pamti Kuća slikara slavne stanare – Jovana Bijelića, Dušana Ristića, Milana Popovića, Mirka Počuču, Kostu Hakmana, nakratko čak i Lubardu, Franju Mraza, Franju Radočaja Olju Ivanjicki, Kostu Bradića, Ota Loga, Miodraga B Protića, Stojana Aralicu, Laleta Stankovića… Pamti Kuća slikara i Gordanu i Aleksandra Tomaševića, njihov stan-atelje „sobu sa ćupovima“ i jednu danas skoro mitsku zbirku najrazličitijih predmeta. Svako ko danas uđe na Kosančićev venac 19 odmah se susreće sa Tomaševićem, čiji mozaici krase hodnike kuće. I kako bi rekla Olja Ivanjicki, tako pred nama oživljava Aca Tomašević, on je tu, kao neko o kome se toplo i sa ljubavlju govori. Nema danas mnogo onih koji bi u Kući slikara mogli da kažu „došao sam ovde dok je na spratu živeo Aca sa Gordanom“…Ali sećanje na Tomaševiće, na Gordanu koja među prvima istražuje lokalitet bombardovane biblioteke preko puta Kuće, ili na Acu kod koga se u tom istom zamku-simbolu, u toj „Sobi ćupova“ žustro i do kasno raspravlja o modernoj umetnosti i postavljaju temelji „Decembarske grupe“, uvek je prisutno.

Aleksandar Tomašević, Delo 63, 1966, Foto: Prodajna galerija Beograd

Aleksandar Tomašević, Delo 63, 1966, Foto: Prodajna galerija Beograd

I zato je jedino logično da retrospektivna izložba bude u Kući, u Prodajnoj galeriji Beograd koja u svom postojanju beleži i one dane kada su vrata „Sobe ćupova“ bila otvorena svima. I kada se ozbiljno razgovaralo o umetnosti a sa pažnjom gledalo na „mlađe“, na one koji tek ulaze u ovu građevinu na beogradskom bedemu, u ovu tvorevinu slobodnog duha.

Žan Kokto bi rekao „O moja kućo ludaka, o moji sveti zidovi /O moja nezahvalnosti, o moja samoćo, o /Moje ikone ljubavi, o moje obojene ćelije,/O moje mleko krečno, maternje!“

Već 50 godina ne penje se stepeništem Aca Tomašević, ali je u ovu Kuću utkao neizbrisiv trag, ugradio je simbole u njene zidove, a ritmove u njene damare.

Izložba na Kosančićevom vencu, čiji je autor Ljubica Miljković, muzejski savetnik, iako ostvarena sa oko trideset dela koja su dostupna iz kolekcija, govori mnogo o delu ovog umetnika. Govori o njegovoj širini sagledavanja, o hrabrim istraživanjima geometrije kao izraza,i o sintezi i prošlosti i sadašnjosti. I harmoniji koja iz toga proističe. Govori i o dragocenom i izvornom iskoraku ka pročišćenoj i jasnoj vizuelnosti, ka obliku, ka simbolu. O „kraju umetnosti“ i njenom novom ovaploćenju, o razaranju uspostavljenog sklada i građenju novog, o prauzroku i prazvuku, o „besmrtnosti simbola koji ne umire sa značenjem“, kako je zabeležio Konstantinović. Govori o umetnosti koja je rođena i koja se izdigla iz praroditeljskog greha, iz sećanja predaka, iz genetskog koda balkanskog čoveka i koja se vinula u simbiozu duha vremena i mesta i dotakla geometriju neba.

SuzanaSpasić

 

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Aleksandar Tomašević  ili Besmrtnost simbola

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.