Autoportreti Nadežde Petrović

Rad predstavlja izvod iz diplomskog rada Autoportreti rane srpske Moderne: prilog izučavanju modernizacije srpske umetnosti, odbranjenog na katedri za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu 2008. godine 

Epoha ranog srpskog modernizma u slikarki Nadeždi Petrović (1873-1915) ima jednog od svojih najizrazitijih predstavnika[1]. Njeno slikarsko delo, stvarano u duhu programa čije su ključne premise bile društvena i nacionalna funkcija umetnosti, njena prosvetiteljska misija i vaspitni duh, neodvojivo je od Nadeždinog delovanja na kulturnom zbližavanju i ujedinjenju južnoslovenskih naroda[2]. Snažni, fanatični temperament „duhovnog revolucionara i rasnog krčitelja novih puteva“, i strasna vera u posredničku ulogu umetnosti u preobražajima društva koja je nije napustila do poslednjeg dana života, manifestovali su se u širokom delokrugu brojnih uloga, pa pored Nadežde slikarke, imamo i Nadeždu koja se uspešno ogleda u pisanju likovne kritike, organizovanju likovnih smotri, i umetničkih grupa[3]. Gledano iz ovog ugla Nadeždino delo na složenom političkom horizontu njene epohe stoji na liniji progresivnog i prosvetiteljskog obrasca kulturne politike koju je Jovan Skerlić (1877-1914) sprovodio u svom delovanju kritičara, profesora i političara. Sa druge strane, smeli i sugestivni likovni izraz kojim je težila da iskaže svoju nesputanu, ekstatičnu viziju, naišao je na otpor uskih lokalnih merila srpske sredine, pa je Nadežda, kao i Kosta Miličević (1877-1920), Milan Milovanović (1876-1946), Branko Popović (1882-1944) i Moša Pijade (1890-1957) morala da iskusi onu situaciju koju je Đulio Karlo Argan označio kao „kriza stvarne funkcije umetnika u društvu[4]“. Zbog toga je posthumna recepcija njenog dela često bila u senci njenog nacionalnog rada, dok su njegovi dometi i značaj posmatrani izdvojeno od uloge kojom se ona svojoj epohi nametnula[5].

NAdežda Petrović, Autoportret

Nadežda Petrović, Autoportret, uz tekst kritike Prve jugoslovenske umetničke izložbe, 1904.

Autoportret kritičara na margini teksta kritike

Pišući kritiku Prve jugoslovenske izložbe održane u Beogradu 1904. godine, Nadežda Petrović je na margini teksta u vidu jedne zanimljive skice ilustrovala proces njenog nastanka[6]. Pojavu slikarke, poznatu sa sačuvanih fotografija, ovde srećemo na poslu pisanja, u karakterističnoj pozi mislioca dok pognuta nad rukopisom radi, izlažući se naporu da svoje misli uobliči u tekst kojim je ovoj velikoj likovnoj smotri, njenim organizatorima i učesnicima, jasno i nedvosmisleno odredila značaj u procesu kulturne integracije južnoslovenskih naroda[7].

Nadežda Petrović sebe, kao što vidimo, u ulozi kritičara prikazuje na ne mnogo značajnom mestu, na margini teksta koji piše. Pored ovog teksta Nadežda je napisala još jedan, mnogo značajniji tekst, prikaz Četvrte jugoslovenske izložbe održane u Beogradu 1912. godine[8]. Ovaj tekst, obimniji od prethodnog, obiman je i širinom problematike koju je Nadežda njime zahvatila. Njegov karakter je i prigodan, i programski, i polemički. Prigodan je u smislu definisanja uloge srpske umetnosti, koju Nadežda sagledava u idejnom okviru koji je načelno odredio funkcionisanje jugoslovenskih likovnih smotri[9]; programski, u pogledu izlaganja vlastitog modernističkog „vjeruju“ koje Nadežda obrazlaže zastupajući tada najnaprednije likovne tendencije čije teorijsko utemeljenje pronalazi u principima Ničeove filozofije[10]; polemički, u oštrom tonu i jasnoj argumentaciji kojima se ona bez rezerve obara na nesposobnost organizatora i umetničkih grupa koji u pripremanju ove ozbiljne izložbe nisu pokazali nimalo sluha za umetničke potrebe[11], dok se u jednom dužem pregledu osvrće na one umetnike i grupe čiji rad smatra najprogresivnijim.

I pored značaja i dometa ovih tekstova, Nadežda Petrović nije nastojala da svoje pisanje o umetnosti pretvori u trajnu praksu, pa likovna kritika u njenom celokupnom delovanju zauzima marginalan položaj u odnosu na slikarstvo, baš kao što njen autoportret u ulozi kritičara stoji na margini teksta koji je napisala povodom Prve jugoslovenske izložbe. Njegov značaj sagledavamo u širem kontekstu umetničkih prilika ranog srpskog modernizma, kada pojava da se slikar istovremeno bavi i pisanjem o umetnosti nije bila retka, pa ova skromna samorefleksivna zabeleška istovremeno predstavlja ilustraciju jednog simptoma[12].

Nadežda Petrović, Portret Jovana Skerlića, 1907,

Nadežda Petrović, Portret Jovana Skerlića, 1907, privatno vlasništvo

Portret „učitelja energije“

Godine 1907. kada su u prostorijama Narodnog muzeja svoje radove izložili učesnici Prve jugoslovenske umetničke kolonije[13], nastao je i portret Jovana Skerlića, jedna od najzanimljivijih slika Nadežde Petrović i jedan od najboljih portreta ove epohe[14]. Ekspresionistički likovni zapis izgleda kao intimno svedočanstvo o ličnosti koja se, delujući u svome vremenu u širokom delokrugu koji je objedinjavao brojne uloge od univerzitetskog profesora, istoričara književnosti, književnog kritičara, i idejnog vođe jugoslovenske omladine, nametnula pažnji slikarke u punoj sili svoga uticaja. U interpretaciji ove slike, koliko na samoj popularnosti i značaju Skerlića, koji i osporavan i napadan, nije bio samo miljenik svoje epohe, treba insistirati i na bliskosti Skerlićevih i Nadeždinih stavova o svrsi i prirodi umetnosti koji leže u osnovi njihovih preokupacija. Stavljeni u odnos i upoređeni, ti stavovi otkrivaju svoju zajedničku idejnu orjentaciju.

Prvi utisak koji slika zadaje je dojam energije i napona koji izbija iz izraza Skerlićevog lika, energije ogromnog intenziteta koja ipak ostaje suspregnuta snagom volje. Dakako se radi o onim osobinama Skerlićevim koje su opredelile Branka Lazarevića, omiljenog Skerlićevog učenika, da ga uvrsti u red „učitelja, propovednika, donekle proroka“ što ga čine Dositej Obradović, Vuk Karadžić i Svetozar Marković. Prema Lazareviću, ,,prvi bi bio prosvetitelj i putešestvenik i ,racionalist’, drugi bi bio revolucionar, Bahnbrecher, rodonačelnik našeg književnog jezika, Svetozar Marković bi bio sejač novih ideja, pokretač novih evropskih pokreta, socijalno – socijalistički teoretičar i praktičar, Jovan Skerlić ,učitelj energije’ (podvukao M.D.), prvoborac Jugoslovenske misli, nosilac čiste evropske demokratije socijalno- socijalističkog smera“. Ovakvom doživljaju Skerlićeve ličnosti doprinela je kako njegova ogromna aktivnost, tako i svesno angažovana težnja da po ugledu na Žan Mari Gijoa bude „pisac koji podiže duh i srce, učitelj u biblijskom smislu reči (podvukao M.D.)“. Idejna osnova prosvetiteljskog obrasca kulturne politike koju je Skerlić zastupao na različitim frontovima svoje delatnosti sastojala se, pored gijoovskog vitalizma, od estetskog pozitivizma Ipolita Tena i pozitivističkog antiestetizma Svetozara Markovića. Skerlić je u svojim kritičkim radovima isticao značaj posredničke misije umetnosti u preobražajima društva i rešavanju socijalnih pitanja, njenu vaspitnu i etičku funkciju[15].

U odnosu na navedena polazišta, stavovi koje je Nadežda Petrović iznela u nekoliko svojih kritičarskih napisa jasno potvrđuju to da je ona u pogledu određenja svrhe i prirode umetničkog delovanja u celini društvenih i istorijskih zbivanja bila na Skerlićevoj strani. Ona umetnost vidi u funkciji, verujući u njen uticaj u razvitku socijalnih pitanja i evoluciji naroda, u to da „umetnost podiže kult u čoveku do najviših granica, vrednost jedinke i celog plemena u očima naprednih naroda“. U njenom pisanju jasno je istaknuta težnja za afirmacijom koncepcije umetnosti kao najznačajnijeg vaspitača čoveka i naroda, kao borca za napredak čovečanstva, i umetnika koji „mora biti veliki učitelj (podvukao M.D.)“. „Neka i naš seljački narod vidi da je umetnost opšta, da je neophodna potreba ne samo varošaninu Beograđaninu, i samo učenim ljudima, da ona nije luksuz“, ideja je koja u celinu povezuje Nadeždino umetničko opredeljenje i nacionalni rad sa Skerlićevim kulturnim projektom[16]. Zbog toga ovaj portret treba posmatrati kao ispovedanje Nadeždinog „vjeruju“, sliku koja predstavlja jednog od prvaka, takoreći apostola njene epohe.

Nadežda, Autoportret, 1907

Nadežda Petrović, Autoportret, 1907, ulje na kartonu, Narodni muzej, Beograd

Portret dame sa visokom punđom

U interpretaciji autoportreta Nadežde Petrović[17] iz 1907. čini se najpre važnim definisanje osnovnog pitanja u čijem okviru želimo da posmatramo ovu sliku, obzirom na široko polje delovanja i brojne uloge koje je ova umetnica odigrala na kulturnoj i političkoj sceni Srbije u prvim godinama 20. veka. To osnovno pitanje bilo bi: koju od tih mnogobrojnih uloga je Petrovićeva dodelila sebi na ovom portretu, i čime bi taj izbor mogao biti uslovljen? Takav pristup u interpretaciji podrazumeva poređenje manifestacija kojima je ona svoj identitet umetnice iskazivala u javnom životu, i mere u kojoj ona to ističe u slikarskom doživljaju sopstvene ličnosti.

Nadeždin autoportret iz 1907. nastao je tokom priprema izložbe Prve  jugoslovenske likovne kolonije[18]. Zna se da je tada u njenoj kući odsedao Ivan Grohar (1867-1911), slovenački impresionist i član grupe ,,Sava“. Grohar je tokom priprema pomenute izložbe uradio jedan Nadeždin portret u pastelu[19]. Na njemu je Nadeždu prikazao poprsno, u tri četvrtine, lica nešto nežnijeg nego što vidimo na sačuvanim fotografijama, sa kosom vezanom u prepoznatljivu punđu. Pri formulisanju svoje kompozicije Nadežda se oslonila na Groharev primer. Na njenoj slici pak, njen lik mnogo više odgovara njenoj pojavi kakvu znamo sa fotografija, nego lik sa Groharevog pastela. Ona je u plavoj haljini sa visokim okovratnikom zakopčanim do grla, i sa kosom vezanom u visoko podignutu punđu. U fokusu kompozicije su njene oči, upadljivo istaknute u tamnijim, nasuprot svetlo islikanim partijama lica. Čvrsto stisnute usne i obla, stegnuta brada odaju utisak skoncentrisanog promatranja.

Ova slika predstavlja tip portretskog žanra kojim slikar ne iskazuje svoju slikarsku ličnost direktno, unošenjem atributa svoje profesije ili nekih drugih prepoznatljivih referenci, već posredno, smišljenom organizacijom vizuelnog utiska kojim dominira gest intenzivne samorefleksije. To je predstava lica kao psihološke i istorijske činjenice. U svojoj formulaciji, ovaj portret oslanja se na raniju, romantičarsku tradiciju[20]; on nije topografski snimak lika predstavljenog, već predstava oduhovljene prirode[21]. Njegova forma preobražava obrise lika predstavljenog u predstavu njegovog karaktera. To je Nadežda Petrović, u ulozi koju  sebi dodeljuje, i koju nastojimo da identifikujemo.

Kao što smo videli, Nadežda Petrović je u javnom životu nastupala sa punom svešću o nacionalnim i socijalnim pretpostavkama svog umetničkog poziva. Njen javni imidž ogledao se u isticanju tih pretpostavki u stilu odevanja, u njenom stavu revolucionara i energiji nacionalnog pregaoca[22]. Ništa od toga ne vidi se na njenom autoportretu. Zanimljivo je, zato, uporediti ovaj autoportret sa Nadeždinim portretom Skerlića, i portretom Branka Popovića, koji je takođe nastao 1907. godine tokom zajedničkog boravka portretisanog i slikarke u Italiji[23].

Videli smo da u slučaju Skerlićevog portreta pretpostavke za sugestivan, ekspresionistički slikarski tretman, kao i sam prikaz Skerlića u ulozi ,,učitelja energije“, stoje u punoj sili Skerlićevog uticaja u javnom životu tadašnje Srbije, ali i u Nadeždinom poistovećivanju sa Skerlićevim idejama o socijalnoj i nacionalnoj funkciji umetnosti. To znači da u borbi za ideje, na kojima temelji svoju umetnost, ona svesno bira da portretiše Skerlića kao nosioca tih ideja, želeći da ih tako putem svoje umetnosti posreduje i afirmiše. Sasvim suprotno od ovog, njen autoportret je tiha i bojažljiva samorefleksija, a ne programsko isticanje vlastitih preokupacija[24].

Nadežda Petrović, Branko Popović

Nadežda Petrović, Portret Branka Popovića, 1907, privatno vlasništvo

Portret – poluakt Branka Popovića, delo sa zajedničkog putovanja po Italiji, je smela slika, puna humora i dionizijske vedrine. Na njemu vidimo Popovića kako se osmehuje zabacujući glavu nazad u lažnom patosu. U istom periodu 1907 – 1908. Nadežda radi pripremne crteže i veliku kompoziciju ,,Ostrvo ljubavi“, jedinu predstavu takvog tipa u dotadašnjoj srpskoj umetnosti[25].

Upoređena sa ovim portretima i pomenutim slikama iz istog perioda, slika mlade žene zakopčane do grla pomalo zbunjuje; ona kao da prećutkuje mogućnost da istovremeno slika mnogo slobodnije i smelije slike. Među ulogama koje igra u javnom i kulturnom životu svoje epohe, ova u kojoj je vidimo na autoportretu deluje tiho i introspektivno; drugim rečima, ona izgleda više dodeljena, nego izabrana, više prihvaćena nego izborena. Ponajviše odgovara onoj ulozi u kojoj vidimo Nadeždu na jednoj fotografiji iz 1909.[26]. To je mlada žena koja sedi u dubokoj naslonjači, glave oslonjene na ruku. Na fotografiji stoji datum i posveta: ,,Mojoj dragoj nastavnici“. Žena sa ove fotografije obraća se nekome ko je nastavnik, nekome ko se bavio ili bavi istim poslom kao i ona. Posveta i aranžman, u kome posmatramo fotografisanu, imaju karakter konvencionalnog pozdrava i funkciju poklona kojim se smera čuvanje uspomene. Autoportret se od ove fotografije razlikuje isključivo u intenzivnijem osećanju sopstvenog prisustva, koje se osvedočuje kroz slikarski postupak i postignutu ekspresiju vizuelnog utiska.

Nadežda Petrović, 1909, fotografija

Nadežda Petrović, 1909, fotografija

kraju, važno je istaći još jednu činjenicu koja se može učiniti bitnom za interpretiranje ove slike: bila je u porodičnom vlasništvu i Nadežda je za života nijednom nije izložila. Na poleđini slike (slikana je na kartonu) nalazi se, otpočet i nedovršen, portret oficira. Zbog čega slikarka ovoj slici nije pridavala značaj, pitanje je koje se nameće, i na koje umesto odgovora mogu doći samo nagađanja. Pa ipak, na osnovu onoga što o Nadeždi pouzdano znamo, a znamo: da je bila otvorena, izrazito ekstrovertna ličnost, da je bila predano posvećena u istoj meri svojoj umetnosti i nacionalnom radu, da je bila nesklona preteranoj introspekciji, fanatična priroda koja se sva troši u stalnoj akciji, možemo pretpostaviti zbog čega je za nju ovaj autoportret imao značaj nečeg usputnog, možda trenutne zabeleške jedne kratkotrajne zagledanosti u sopstveno lice. Njena pripadnost epohi snažnog kolektivnog nacionalnog zanosa, njena predanost nacionalnom radu na ujedinjenju južnoslovenskih naroda, njena uloga najstarije sestre u jednoj patrijahalnoj, mnogoljudnoj porodici, i najposle, njeno osećanje nesebične odgovornosti prema drugima, koja zanemaruje sve lično, a posebno preteranu introspekciju i samorefleksiju, prešli su sa lakoćom preko ovog portreta, da inspiraciju za delovanje nađu u drugim temama i motivima. U ovim crtama njenog karaktera možda se krije i odgovor na pitanje zbog čega Nadeždu Petrović istinski pronalazimo tek kada slika druge (Skerlića, Popovića), što nam i nameće perspektivu da u njenom slučaju portrete tih drugih posmatramo kao sliku nje.

Miodrag Danilović

Ostrvo ljubavi Nadežde Petrović

Nadežda Petrović, Ostrvo ljubavi, 1907-8, ulje na platnnu, Narodni muzej, Beograd

napomene:

[1] Katarina Ambrozić, Nadežda Petrović, Beograd 1978; Olivera Janković, Nadežda Petrović: između umetnosti i politike, Beograd 2003; Lidija Merenik, Nadežda Petrović: projekat i sudbina, Beograd 2006

[2] U aktu koji Nadežda Petrović 1906. godine šalje članovima Jugoslovenske umetničke kolonije stoji programsko određenje ove umetničke grupe: „Cilj Jugoslovenskoj umetničkoj koloniji je da upoznajući pokrajine jugoslovenske, plemena u njihovom životu i radu, njihov karakter, širi time vaspitni uticaj na narod, prikupljajući sve ono što je lepo, interesantno i originalno u narodu, da sa ovima upozna zapad sa nami i onim što je u nas. Upoznavajući narod, unoseći mu kulturu, uzdići će mu umetnost na uzvišeniji nivo, dajući mu prilike da sa umetnikom bude u neposrednoj blizini, što će u vaspitnom duhu biti od veoma velike koristi. Daće mu prilike da u slici upozna ostale jugoslovenske narode, kao i braću svoju neoslobođenu“. Navedeno prema: Katarina Ambrozić, Prva jugoslovenska umetnička kolonija, Zbornik radova narodnog muzeja I, Beograd 1958, 261-289, navedeni odlomak 267-268

[3] Lazar Trifunović, Srpska likovna kritika, Beograd 1967, 213-243

[4] Đulio Karlo Argan, Akile Bonito Oliva, Moderna umetnost 1770-1970-2000, knjiga I, Beograd 2004, 170

[5] Lidija Merenik, nav. delo, 5-13

[6] Reprodukovan u: Katarina Ambrozić, Nadežda Petrović, 138

[7] Nadežda Petrović, Prva jugoslovenska umetnička izložba, u: Lazar Trifunović, nav. delo, 213-220

[8] Nadežda Petrović, Sa Četvrte jugoslovenske umetničke izložbe, u: Lazar Trifunović, nav. delo, 220-243

[9] Isto, 220

[10] „Umetnost je pošla donekle principima Ničeove filozofije da bi novim idejama iznašla novu osnovu, vratila se detinjstvu umetnosti, primitivnome čoveku, otišla u prašume da iz njih posmatra životinje, elemente i ljude“, Isto, 227

[11] Isto, 220-221

[12] Likovnom kritikom u ovom periodu bavili su se Milan Milovanović, Branko Popović i Moša Pijade. Za ovo vidi, Lazar Trifunović, nav. delo; Moša Pijade, O  umetnosti, Beograd 1967; Branko Popović, Likovne kritike ogledi i studije, Užice 2004

[13] Na izložbi je izlagalo ukupno jedanaest izlagača, od toga jedanaest slikara i jedan vajar. To su imenom Nadežda Petrović, Paško Vučetić, Ivan Grohar, Matija Jama, Rihard Jakopič, Emanuel Vidović, Tomislav Krizman, Mirko Rački, Ante Katunarić, Nikola Mihailov, Aleksandar Božinov i Ivan Meštrović. Za ovo, vidi: Katarina Ambrozić, Nadežda Petrović, 189-192

[14] Reprodukovan u: Katarina Ambrozić, nav. delo, pod kataloškim brojem 153

[15] O Skerliću vidi: Predrag Palavestra, Kritika i avangarda u srpskoj književnosti, Beograd 1979, 29-76; Vesna Matović, Srpska moderna-Kulturni obrasci i književne ideje, Beograd 2007, 21-41

[16] Sa referencom navedenom u vezi sa Skerlićem uporedi: Katarina Ambrozić, nav. delo, 271, 298-299 i Olivera Janković, nav. delo, Beograd 2003, 50-53

[17] Autoportret, 1907., ulje na kartonu, 65 x 49 cm, nesigniran, vlasnik Narodni Muzej, Beograd

[18] Podaci o slici: Katarina Ambrozić, nav. delo, 482

[19] Reprodukovan u: Isto, 204

[20] Lidija Merenik, nav. delo, Beograd 2006, 15

[21] Norbert Schneider, The art of the portrait, Köln 2002, 15

[22] ,,Peške, na konju, arabom ili železnicom ona je neprestano putovala i provodila dane i godine napolju. Sa velikim slamnim šeširom, u gruboj odeći od seljačkog platna na kojoj je bio grubo izvezen po koji tamni motiv iz Južne Srbije, Nadežda je davala utisak umetničkog misionara, propovednika i borca, neke vrste našeg Kurbea“. Navedeno prema: Branko Popović, Likovne kritike ogledi i studije, Užice 2004, 450, 590-591

[23] Reprodukovan u: Katarina Ambrozić, nav. delo,  kataloški broj 158

[24] Lidija Merenik konstatuje da autoportret dokumentuje činjenicu da Nadežda nije svoj identitet isključivo vezivala za svoju umetničku misiju; uporedi: Lidija Merenik, nav. delo, 16  

[25]  Olivera Janković, nav. delo, Beograd 2003, 47 – 49

[26] Reprodukovana u: Katarina Ambrozić, nav. delo, 282

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.