Jasna Finderle: Konjušar

Pokupovali moji roditelji sredozemni krš, maslinike i magarce.

Meni poklonili brzog engleskog konja, za osamnaesti rođendan.

Ugurali mi ključeve novog automobila, smjestili pastuha u prikolicu i odvrtjeli nas, jednobrojnu karavanu, odavde do istoka.

Pokazujući veću sklonost  životinjama nego li ljudima, ne dvojeći, upisala sam, iako sam imala dovoljno novaca za privatne škole, veterinarski fakultet na državnom sveučilištu.

Blijeda, smetena, razdražljiva, od roditelja isplaćena i udaljena, zaboravljala snove i nadanja.

Trošila snagu samo na učenje i jahanje.

Naučila sam sve o sisavcima, gmazovima, bubama, pticama i svemu onom što tajnu životinjsku prenosi.

S ljudima mi nije išlo. Ni za koga nisam postojala. Probudim li se u bolnici, nitko neće stajati kraj moga kreveta.

Jedino s konjem, rođendanskim darom, združena bila od konjušnice do jahaonice.

Privržena istoku, potražila duhovno vodstvo. Pritajeno sjedila na predavanjima ruske književnosti.

Dostojevski me uvjerio da nije sve dozvoljeno, iako se ne sjećam da sam ikada zagrizla u nešto nedozvoljeno.

Na hipodromu, za čuvara moga konja, postaviše nekog primirenog izazivača nemira.

U mladosti ga izbaciše sa studija. Postavio se iznad profesorice francuske književnosti. Ne poštujući autoritet, gazeći preko strahova, nasuo predavačici u oholo lice da njiše bokovima kao Zolina Nana na konjskim trkama.

Nije ga pokorila sramota. Održavao se na nogama cijepajući drva. Profesorica francuske književnosti poremetila redoslijed predavanja. Krenula unatrag. Govorila o jadnicima Victora Hugoa.

Jadnikom se buntovnik nije osjećao. Njegova stara teta, jedina od roda preostala, bila radosna što joj se nećak  više ne naginje nad knjižurinama. Zamahivati sjekirom i sjeći drva, to je posao za muškarčine.

Nakon dvanaest godina muževnog cijepanja drva, strovalio se uzbrdo do moje konjušnice.

Dok su svi razgovarali s konjima, on šutio. Nestala mu riječ, jer je već previše rekao. Slovio za spretnog, prilagodljivog, pouzdanog konjušara. Šutnjom osvajao i sramežljive i pričljive.

Osvojio i mene, uskratama zakočenu. Započela neobuzdano prijavljivati pastuha za utrke. Iz gledališta, prateći natjecanja, njištala sam bestidno.

Konjušar ni da me pogleda. Samo šutio.

Njegova šutnja i moje proganjanje trajalo mjesecima.

Desilo se da smo morali s konjem do teglenice na rijeci. Sumračje. Voda mirna. Iznad nas gužvaju se oblaci. Umislih zajednički put, blizinu duša.

Drmnula razbludno bokovima.

Konjušaru se pogled promijenio. Uskipio.

Oči krenule u svađu.

Nije sve dozvoljeno, završio šutnju.

Jasna Finderle

Priča iz zbirke “Dani na istoku” koja je u pripremi za objavljivanje