Jasna Finderle: Mirni ljudi

Foto ©Željka Bašić-Savić

Foto ©Željka Bašić-Savić

Majčinom ocu Vladimiru nesmiljeno uklonili mir iz imena. Priroda Vladimiru obilato podarila postojanu sabranost.

Da bi mu umanjili urođenu prednost i sveli ju na običnost, zluradi ga zvali tihi Vlado.

Moj djed bio visok dva metra i dva centimetra. Na Balkanu, između dva svjetska rata, vodio za bogatog Nijemca dvije tvornice tjestenine.

Smirenom točnošću raširio svoje goleme ruke i noge. Rukama je upravljao jednom tvornicom, nogama drugom. Glavu je koristio za održavanje osobnog mira.

Imao kuću i poslugu. Ravan kao štap, bio miljenik krojačima. Izrađivali mu odijela po mjeri i dobivali nagrade u Londonu.

Vlado je sam, i pored služinčadi, čistio cipele. Nitko nije znao ulaštiti cipele bolje od njega.

Uvečer volio samovati. Žena i kći spavale. On je pod plavom svjetiljkom čitao Balzaca. Svi dijelovi Ljudske komedije, sobarice, plemkinje i propali proizvođač tjestenine Goriot, bili uvezani crvenom kožom.

U Drugom svjetskom ratu zamrlo blagostanje. U sumanutom stradalništvu pucalo se i obračunavalo odsvakuda. Susjed  prokazivao susjeda. Brat upucao brata, koristeći ratnu zbrku za najprizemniju ljubomoru.

Dovukli djeda na saslušanje poradi suradnje s okupatorom.

Na klupi, u hodniku policijske uprave, dok je čekao silinu pitanja, a možda i pogubljenje, mirno zaspao. Čak i da ga osude na strijeljanje, nije se osjećao krivcem. Sa suradnicima bio pošten i dobrostiv. U njegovim tvornicama zaposlenici nisu završavali na ulici.

Udbaši ugledali starca oborene glave. Isprva pomislili da mu puče srce. Prodrmali ga, možda oživi. Djed otvorio samo jedno oko. Na drugo oko nije vidio. Obvezatnim uvodnim mučenjem ostalo zatvoreno i otečeno.

Dvojica patuljastih djelatnika zgrabili ljudeskaru i ugurali u ispitivačku prostoriju.

Tvornice radnicima, vaša velika kuća narodu, vikali mu čas u jedno, čas u drugo uho.

Djed nije ni pomišljao da je tvornica njegova, a za kuću nije mario. Dao bi on i sve što nema. Brinuo se jedino za obitelj i poslugu.

Kuharica, zahvaljujući se na dobroti, ukrala plavu svjetiljku i Balzaca.  Proturila ih gazdi dok je odlazio u progonstvo na balkansko Sredozemlje.

Foto ©Željka Bašić-Savić

Foto ©Željka Bašić-Savić

Na tom Sredozemlju niknula ja, nemirom nahranjena. Nikako da me obuzdaju. Budi bar malo kao djed koji spava na policiji gdje se svi uzvrpolje i znoje, govorila moja majka.

U meni nikad mira. Bijesno spremna na svadljivost, upadala sam u sukobe i tučnjave.

Udario Balkan još jedan rat. Djed, sve mirniji, zauvijek se smirio. Novi poredak oduzeo tvornice radnicima, kuće vratio vlasnicima.

Pitali mene na čijoj sam strani. Ni na čijoj, izjavljivala sam. Ne pripadam ni samoj sebi.

Kako se nisam htjela povinovati i odbijala svaku poslušnost, pozvali me na policiju prijeteći uhićenjem.

Ovo pišem u ženskom zatvoru. Osuđena sam jer sam odalamila policijskog istražitelja.

Teško je preživjeti u ženskom zatvoru. Ravna kao štap, mlatim se rukama i nogama. Glavu koristim za održavanje ljutnje.

Cijelu moju obitelj smaknuli u ratovima. Ili su bili previše bogati ili previše siromašni. Ostavili mi plavu svjetiljku i Balzaca. Svjetiljku sam prokockala, Balzaca nisam pročitala.

Pri rođenju podareno mi ono što je djedu uklonjeno iz imena. Ja sam Mira.

Jasna Finderle, 

iz rukopisa u pripremi

Fotografije: Željka Bašić Savić

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *