Olja Ivanjicki: Svetska kriza ne postoji za onoga koji stvara nešto

Olja Ivanjicki, foto Suzana Spasić

Olja Ivanjicki ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Poslednji intervju Olje Ivanjicki, iz juna 2009. godine, koji je dala  makedonskoj televizijskoj emisiji Vip Show i magazinu Vip Gala, nekoliko dana pred odlazak u bolnicu iz koje se nije vratila. Razgovor je vodila Jasmina Kantardžieva, a fotografije korišćene u ovom tekstu su iz arhive Fonda Olge Olje Ivanjicki. 

Čime se, Olja, bavite u poslednje vreme? Više pišete, više slikate ili više vajate?

Nažalost, ne vajam uopšte, projekti koje sam imala u vezi sa vajanjem nisu se ostvarili i to mi je zaista žao, jer sam imala dobrih ideja. Ne znam da li da idem toliko u širinu, nudila sam, recimo, da za jedan novi deo grada, tu preko puta Hajata, napravim beogradskom Pobedniku drugaricu, da napravimo Pobednicu. Jer, on je toliko dugo sam, samo drži onu pticu i ja sam rekla da to stvarno nema smisla, da bi trebalo da ima društvo. A društvo bi mu pravila Pobednica koja bi za razliku od njega pustila tu pticu. A ptica je trebalo jednim novim, digitalnim putem da bude gore u nebu.

I šta se dogodilo, zašto nije došlo do realizacije?

E, zašto, uvek neko nešto neće, neko ne može, neko nema dovoljno novca, investitor je bio iz Austrije i njega ta priča nije zanimala, jer je to vezano za Beograd. Oni hoće da prodaju stanove i poslovni prostor i to je jedino što njih zanima. Tako da je uvek strašan taj sukob između onoga što bi bilo lepo i onoga što je realnost.

Mnogi projekti nisu uspeli, ali za dva dana će izaći i nova knjiga, monografija. Pored monografije Vaših dela, ipak čini se da u poslednje vreme više pišete?

Olja Ivanjicki, skulptura Pobednice

Skulptura Pobednice, detalj, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Da izlazi mi monografija, posle dužeg vremena. A što se tiče drugog pisanja, evo, prošle godine je izašla moja druga knjiga poezije “Večni uslov”. U prvoj knjizi “Videla sam pre i posle” sabrano je ono što sam napisala od početaka, da kažem otkako uopšte pišem, a druga knjiga je jedna veoma ozbiljna knjiga, sa ozbiljnim temama. Ozbiljna kao izbor onoga o čemu se piše. Jer, ja ne podnosim poeziju koja se bavi travom, devojkama, ljubavlju, potocima, cvećem. A uglavnom se ti nesrećni pesnici vrte oko toga – da su sreli neku devojku pored potoka, a uz to su videli i neku mesečinu. To je kao okvir pesničke opservacije. A ovo je jedna surova knjiga. Surova u svakom pogledu, ali dobro, ja imam pravo na to, zato što, pre svega, ne smatram sebe pesnikom koji od toga treba da živi, mada su me primili u Udruženje književnika Srbije i to mi je bilo posebno prijatno, jer sam već i u ovom našem, slikarskom udruženju.

Koje teme su zastupljene u “Večnom uslovu”? Da li su teške, depresivne teme?

Teme su bol, dodir, zid, telo, prepoznjavanje, brojanje, a da li su teške, pa kako se uzme, možda i nisu. Uglavnom, naslovi ne govore šta je u stvari unutra.

Olja Ivanjicki,

Olja i ogledala, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Uvek ste bili bez dlake na jeziku, govorili ste ono što ste i mislili, uvek ste i pisali ili slikali ono što ste mislili. Da li danas osećate da možda oko vas postoje i neprijatelji?

Mislim da nemam neprijatelje, jer ono što ja doživljavam kad sam negde van ove moje sobe, negde napolju, to je samo izraz poštovanja i ljubavi. Tada imam utisak da sam najomiljenija osoba u Srbiji.

Rekli ste jednom da nijedan verenički prsten ne biste mogli da stavite na svoj prst, jer bi bio pretesan. Jeste li usamljeni nekad ili ne?

Pa, ja samo to birala, to je jedino što mi odgovara. Mislim, mogla sam da biram sve varijante oblika života, ali mislim da je ovaj oblik, za nas koji se bavimo umetnošću, jedini moguć.

Da li se kajete zbog nečega?

Uglavnom ne. Ne. Mislim da sam uvek sve radila sa punom svešću, odgovornošću i da kažem, preciznošću, tako da zašto bih se kajala? Nikad nisam izgubila svest, niti sam izgubila razum, prema tome, sve što sam pravila kao odluke, kao nešto važno u životu, bilo je vezano za stanje pune svesti. Znači, kad da se kajem? Ako sam tada mislila da sam najpametnija, a ja sam uvek tako mislila da sam najpametnija, onda ne mogu da se kajem za svoje odluke i svoje izbore.

Čitavog života ste uglavnom dosta putovali, period Pariza, Rima, zatim Amerike. U poslednje vreme ste izjavili da su putovanja postala mučenje, da su puna neke neizvesnosti, da se na putovanju više ne osećate prijatno. 

Ko god je putovao u poslednje vreme je to primetio. Naravno, ne mislim na onoga ko je mlad i ima sad osamnaest godina i krenuo je prvi put nekuda. Svako ko ima iskustva od ranije suočen je sa tim da su današnja putovanja kao nekakva kretanja, neke velike migracije nekih stada. Ono što se događa na aerodromima izgleda kao one slike iz vestern filmova, ono kad neke krave ili neka stada prebacuju iz jedne države u drugu da bi ih prodali. Tako nekako je totalno neurotično, nedolično, to su tako strašne mase nekog sveta, izmešanog, da nigde ne možeš da ugledaš neko fino lice. Ta masa samo vuče nešto, nosi, ide nekud, kupuje, juri, čitava slika tih aerodroma je zastrašujuća, a sami aerodromi su lepi. E jedino oni koji putuju nekako više nisu lepi.

Kada ste poslednji put bili u Njujorku?

Prošle godine u oktobru-novembru sam bila u Njujorku. Trebalo je da idem ove godine 22. aprila, ali sam bolesna pa nisam mogla. Zimus sam bila u Londonu 15, 16. februara, zbog te knjige koja će izaći za dva dana.

Reciklirani Leonardno da Vinci, Olja Ivanjicki, 2001

Olja Ivanjicki, Portret Leonarda da Vinčija, 2001.©Fond Olge Olje Ivanjicki

Koliko je Leonardo uticao na Vaš život, pošto ste jedno vreme tvrdili da ste njegova kći?

Prilično i dugo, sve do danas, kao neka vrsta privrženosti, pre svega, ja sam bik u horoskopu, a bikovi su privrženi. Možda je i potrebno uvek izabrati neki uzor, neku ikonu, nešto što ne može da te razočara, prvo zato što je sve što se o njemu zna već tu, znači nema iznenađenja sa jedne strane, ni dobrih ni loših, jednostavno, on je ono što jeste. A sa druge strane, imala sam nekako osećaj  da je taj jedan život posvećenosti i njegov i moj. I da oni moraju da idu paralelnim putem, da tu nema odstupanja, da tu mena dileme, nema nekih pogrešnih koraka. I ako sam imala potrebu da imam osobu koju mogu da volim bezrezervno, bez zadrške i bez toga da je to pitanje uzajamnosti, nego baš onako – da samo daš a da ne postavljaš nikakav uslov pritom, onda je to svakako bio Leonardo. Baš zato što je imao jedan nesrećan život, smatram da je imao nesrećan život, bez obzira na to što ga je možda poneka slika i radovala, jer ja znam do koje mere je naše nezadovoljstvo veliko, bez obzira što se nekome čini da je slika lepa, da je lepo urađena, da je možda remek-delo. Nama to nikada nije dovoljno. Uvek imaš ideju da možeš bolje, da ako si napravio remek-delo, zašto samo jedno, a što ne i više? I naravno, tu je pitanje i koliko njih, koliko toga, koliko tog kvaliteta, tog naboja, tog nečeg posebnog? I kako ga privoleti da se desi? Da se taj trenutak desi, ja uvek sebe pitam, listajući ove bezbrojne knjige koje imam, kako bi svet izgledao bez svih tih dela? Onih koja su već nastala, onih koja eventualno sada nastaju, koje na primer imam ja mogućnost da napravim kad Vi odete. Može da mi se desi da ga baš danas napavim, da bude nešto najbolje što je napravljeno na svetu.

A zašto ste Isusa naslikali kao ženu?

Smatram da bi to bilo dobro kao jedna vrsta promene. Promene polova. Sad se na primer događa da pola muškog čovečanstva hoće da bude žensko. To je opšta pojava, novi imperativ, to se danas kao zove demokratska tolerancija polova, ali suština je u tome da muškarci žele da budu žene.

Govorili ste ranije da su žene kao pol obespravljene?

Hrist 2000, Olja Ivanjicki

Olja Ivanjicki, Hrist 2000, ulje na platnu, 1983. ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Istorijski su obespravljene sto posto, u svakom pogledu, u svim religijama, u svim delovima sveta. Žene su, eto, niža bića.

Kako biste opisali sebe kao ženu?

Kao borca za ženska prava. Ali ne uličnog borca, već onog borca sa atributima muškog sveta. Da znam sve, da znam više od muškaraca, da radim bolje od muškaraca, da sa te strane mogu da se takmičim sa bilo kojim muškarcem.

Kada ste napisali poslednje pismo?

Uh, jedno vreme sam pisala puno pisama.

Neka od tih pisama su ušla i u antologiju najlepših ljubavnih pisama na svetu?

A, mislite na to. Ne, ne, ja sam pisala ova ozbiljna pisma. Dobro, i ljubavna su isto ozbiljna, ali ja sam pisala pisma raznim osobama koje vladaju svetom, prosto kao jedan pogled sa strane, nekoga ko misli dobro svima, koji bi hteo da nema diskriminacije u smislu da jedna nacija treba da bude povlašćena u odnosu na ostale, nego da treba da postoji balans između različitih nacija, mogućnosti, vera, svega onoga o čemu smo već pričali, tako da sam ja upozoravala i na ekonomsku krizu i na krizu resursa, i na to da više ne možemo da trošimo samo benzin tako uludo…

 Kome ste sve pisali?

pa evo, pisala sam i Hilari Klinton i Vladimiru Putinu između ostalih. I kome sve nisam pisala…

Olja Ivanjicki vaja

Olja Ivanjicki vaja Merkura, 1996. ©Fond Olge Olje Ivanjicki

A jeste li dobili neki odgovor?

Meni nisu potrebni njihovi odgovori, menij je potrebno da ja njima kažem, a ja njihove odgovore znam po onome šta rade. Ali sam ih upozoravala da ta preterana ležernost, površnost, ta nebriga o resursu same planete, o njenoj duši, o populaciji, o njenim ribama, pticama, da je sve to izmaklo kontroli. Sve je podložno samo i jedino uništenju. Pogledajte samo koliko je šuma izgorelo u poslednje tri godine u Americi. Kažu, tamo je suvo. pa, bilo je suvo i pre trideset godina pa nije zoliko gorelo. A sad je sve pogorelo. Koja je to rana na planeti, da toliko sve izgori.

Ko su danas kupci Vaših slika?

Ne znam. zaista ne znam ko su i nisam nikad znala, najmanje dolaze direktno kod mene. Uvek su tu neki posrednici, neko ko već nekoga poznaje, neko ko je od mene nešto već uzeo ranije, ili neko ko je našao kod nekog trećeg koji prodaje, pa taj treći takođe učestvuje u nekom novom aranžmanu, tako  da ja skoro nikad i ne vidim ko je taj koji kupuje.

Naslikali ste mnoge ličnosti dvaadesetog veka. Sada u 21. veku ne slikate više ličnosti. Zašto? Zar nema ličnosti koje bi Vas zaintrigirale da ih naslikate? 

Nekako, 20. vek je kompletan, imala sam uvid i time što sam živela u 20. veku i time što se on završio, tako da sam mogla da dam neku sliku tog veka preko ljudi koji su živeli i koji su radili i da kažemo nešto i uradili. E sad, 21. vek je počeo, skoro smo odradili prvu dekadu. Ai, to je tek početak, znači, pitanje je šta će biti do kraja 21. veka, a ja već tu neću moći da imam nekakav generalni uvid u tu situaciju. I ovo do sada je kao neko poklonjeno vreme u 21. veku. E sad, ta nadmenost 21. veka očitava se u svakoj emisiji na televiziji. Stalno čujemo “A, to je bilo u dvadesetom veku”, kao da je to bilo tako daleko unazad. Prepotencija 21. veka je takva da on neće ni da čuje za prethodni vek, ni da je on samo nastavak prethodnog veka. Po onome kako se izgovara ta rečenica “ah to je bilo u 20. veku”, kao da ne žele da imaju bilo kakvu vezu sa prethodnim vekom. Možda to tako i treba, ne znam, ali u toj intonaciji osećam da je to kao jedna vrsta lakog prezira. A to je bilo pre deset godina… Čak bolje zvuči kad kažu da je nešto bilo u 16. veku nego u 20. veku.

Kojom se temom trenutno bavite?

Inače, ja se bavim temama, ne bavim se ljudima. Na primer, jedna od važnih tema je pitanje novog carstva. Naravno, odnosi se na duhovno carstvo. Jer, mi smo suočeni sa globalizacijom koja ružno zvuči i koja nema neku prestižnu ideju zbog čega uopšte i postoji. Globalizacija se uslovno rečeno stvara zbog ekonomskih razloga koji su već doživeli krah. I banke i novac, kupovina, prodaja, sve to – pa ko će kome da uvali novi automobil, pa koji je skuplji a koji jeftiniji, pa koji ide na ovo a koji na ono, pa gde je tu solarni… Sve je to jedna vrsta ludila. Evo, nedavno sam otvarala izložbu mladih Niške art fondacije, u kojoj i ja radim kao jedan od osnivača te fondacije za pomoć mladim umetnicima, a koju finansira Filip Moris. I mi mladim umetnicima napravimo jednom godišnje veliku izložbu sa katalogom, sa nagradama i na tri mesta, u Nišu, Beogradu i Novom Sadu. I sad, na otvaranju nedavno rekla sam da nije red da otvaram izložbu a da ne pomenem i globalnu ekonomsku krizu. Jer, čekajte, o kojoj krizi se uopšte tu radi? Da li je to nedostatak ljubavi? A opet, i dalje se dešava da neko nekoga voli. Jedino je novac ispario. I to je odmah strašno. A da li ima makar jedan drugi kvalitet koji je svetski a da nije samo taj nesrećni novac? Da li mi imamo prednost u nečemu drugom? Jer, ako neko voli sliku, one će je voleti i dalje, ako neko voli da je pravi, on će je i dalje praviti, za njega ne postoji kriza. Kriza je svesti jer je svedena samo na jednu tačku, a ta tačka je taj nesrećni papirnati novac.

Olja Ivanjicki, Religije jednog boga, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Olja Ivanjicki, Religije jednog boga, ©Fond Olge Olje Ivanjicki

Da li se može govoriti o ograničenom društvu?

Granice postoje koliko ih ljudi prave. Granice su i rasne i verske i administrativne i ne znam kakve sve. Evo mi smo imali problem dokle je naša granica, pa su išli tamo, pa su merili, pa ne znaš šta su sve radili. Mislim, te granice imaju svoju funkciju. Jedno drvo je granica nečega, jedan cvet je granica između dve države.

 Govorili ste da svetu nedostaje ljubavi. Da li Vama nedostaje ljubav, imate li je dovoljno?

U odnosu na koju vrstu ljubavi? Ako je na sve, imam je dovoljno. I mislim da je to najbolje.

Jasmina Kantardžieva

VIP Show, jun 2009.

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

One Response to Olja Ivanjicki: Svetska kriza ne postoji za onoga koji stvara nešto

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.