B. Nušić – Sumnjivo lice (3) – Sa upravničke fotelje

Nušić na fotografiji Milana JOvanovića

Branislav Nušić, na fotografiji Milana Jovanovića iz 1904. godine

Jednoga dana, nakon dve ili tri nedelje, idući Hilendarskom ulicom, spazih sa protivne strane pokojnog Nikolu Petrovića koji je tada u toj ulici stanovao. Još na dvadeset metara rastojanja, Petrović udari u glasan i sladak smeh i produži još i kad se zaustavih pred njim. Kda ga prođe smeh, on mi reče:

– E, slatko sam se smejao onoj vašoj stvari; pa kad vas vidoh izdaleka, meni pade na pamet. E, ono je divota, prosto divota! Čitao sam pre neki dan u krevetu, i kažem vam, tresao sam se od smeha. Moram vam čestitati, Nušiću!

I on mi srdačno prodrmusa ruku a na mome se licu izli izraz zadovoljstva i ponovo me prođoše kraj očiju probe, mnogobrojne probe, glavna proba, publika, i zazvoni mi u ušima prvi znak zvonceta za dizanje zavese.

– Žestoko, kažem vam! – nastavi Nikola Petrović i ja taman da zinem i da ga zapitam: kad bi mogao doći k njemu da izvršimo deobu rola, a Petrović me preseče:

– Žestoko, kažem vam, samo, ovaj, dođite vi Nušiću još danas k meni da vam dam rukopis…

– Kako?- …zinuh ja.

– Da, da vam dam rukopis da ga nosite kući. Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci: mator sam da idem u apsu. Nego, nosite vi to što pre svojoj kući.

Meni se prevrnu Hilendarska ulica zajedno sa Mitropolitovom baštom, progutah uzbuđenje i razočaranje i već toga dana, pred podne, smestih rukopis opet tamo, na dno fioke, ispod ostalih rukopisa i izvadih čist tabak hartije da drugo što počnem pisati.

Prolazili su opet dani i godine a Sumnjivo lice ležalo je u pritvoru, bez istrage i bez isleđenja. Bio sam gotovo i zaboravio na taj rukopis.

Godine 1900. dolazim ja za upravnika pozorišta i smenjujem Nikolu Petrovića. Pozorišni pisac i sam, imao sam ambiciju da svoje upravljanje obeležim što obilatijom prinovom izvornoga repertoara, te nisam prezao ni od smelijih pokušaja, verujući da će to dati maha izvornoj drami i da će slabiji pisac izvući konzekvence iz svoga neuspeha a bolji i jači ohrabriti se podstrekom i poći novom stvaranju. Je li čudo, dakle, što mi je u toj težnji palo na pamet da tamo negde, u jednoj fioci moga stola, leži zarobljen jedan komad? I nije li prirodna bila moja nada, da će nova uprava, koju sam predstavljao ja, izvesno biti predusretljivija od dosadašnjih uprava? Ako ikad, dakle, sad bi bilo vreme i sad prilika kao nikad do sad, da Sumnjivo lice  vidi sveta.

Ja opet vadim komad sa dna fioke, stresam prašinu s njega, i donosim ga jednoga dana te stavljam na sto upravnika pozorišta. Rukopis nije dugo čekao na pregled, seo sam jednog od prvih dana zatim, da ga pročitam još jednom.

Sto upravnički veliki, prostran: na stolu akta, na aktima numere, zvonce, pa fotelja i na zidu, iza mene, kraljeva slika u bogatome ramu. Ulazi u kancelariju pozorišni činovnik, i donosi akta na potpis: akta sa državnim žigom, potpis pod štambiljom utisnutom titulom – i sve to, i sve oko mene, stvara u meni neko zvanično raspoloženje, stvara jednu naročitu, kancelarijsku atmosferu i ispravljam se nekako u fotelji iza koje , a nad mojom glavom, visi u debelome ramu slika Njegovog veličanstva kralja.

Nušićeva radna soba

Radna soba Branislava Nušića

Čitam komad, čitam, i kad naiđem na reč “dinastija“, okrećem se oko sebe i pogledam obazrivo u sliku Njegovog veličanstva kralja. Čitam dalje, čitam ga zavaljem u upravničkoj fotelji i, bome, kad sam ga dočitao do kraja, učini mi se sasvim drugači no što mi se činio kad sam ga čitao kod kuće, kao pisac. I najzad, kad sam ga pročitao još jedanput, desi se ono što se moralo desiti. Ustajem sa fotelje, dižem sa stola rukopis i vraćam ga sebi kao piscu a, razume se, propraćam to sve ovim mudrim rečima:

– Dragi moj, gospodine Nušiću, nosite vi ovaj rukopis kući. Lep je komad, dobar je komad, ja vam čak i čestitam na njemu, ali nosite vi to kući, jer ne bih radi bio da se nađe ovde, u mojoj upravničkoj fioci.

– Ali zaboga – pokušavam ja, Nušić pisac, da se bunim – ranije uprave razumem… ali danas: pa onda vaša težnja da prinovite repertoar…

– Sve je to tako… da, tako je – odgovaram ja, Nušić upravnik – ali ja vam, kao vaš iskren prijatelj i u interesu vaše budućnosti, savetujem da nosite ovaj rukopis kući. Vi ste mlad čovek, pa treba da me poslušate!

Ovaj sam razgovor vodio, pogledajući u veliko ogledalo, koje je bilo prema mome stolu i u kome je, preda mnom, sedeo pogružen pisac Nušić. Da bih ga umirio, ja napravih jednu kompilaciju iz nekadašnje besede Šapčaninove i održah jedan dug govor, te jedva najzad uspeh ubediti onoga u ogledalu da uzme rukopis i da ga odnese kući, i ostavi na njegovo staro mesto, na dnu fioke, pod debelim svežnjem drugih rukopisa.

Branislav Nušić

(nastaviće se)

Čitajte još<< B. Nušić – Sumnjivo lice (2) – 127 stepenika Narodnog pozorištaB. Nušić – Sumnjivo lice (4) – Ratna sudbina Sumnjivog lica >>

Podelite ovaj tekst

DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspace

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.